DEVOJČICA JE PLACALA I PREKLINJALA: “NE OSTAVLJAJ NAS OVDE!” — DOK BOGATI ČOVEK NIJE DOTRČAO…

Sitna kiša padala je po dvorištu kao da je i nebo tužno. Unutar stare, uske, vlažne i mračne pseće kućice, devojčica od samo osam godina svom snagom je grlila svog malog brata uz sebe. Beba, stara tek godinu dana, neprestano je plakala, lica crvenog od straha.

— Molim te… molim te… ne ostavljaj nas ovde… — jecala je, slomljenog glasa.

Ali niko nije odgovarao. Napolju je maćaha stajala prekrštenih ruku, naslonjena na zid, sa hladnim osmehom koji nije pristajao njenom lepom licu.

— Ostanite tu, — rekla je s prezirom. — Možda ćete tako naučiti da mi ne stvarate posao.

Devojčica je privila brata uz grudi.

— Ne plači… tu sam… obećavam ti… niko ti neće nauditi… — Ali njene sopstvene ruke su drhtale, jer je znala da nema načina da zaštiti bilo koga.

Nekoliko sati ranije…

Zvuk razbijenog stakla odjeknuo je ogromnom kuhinjom dvorca.

— Jao! — devojčica je odstupila, uplašena. Čaša je iskliznula iz njenih malih ruku. Voda se prolila po podu, pomešana sa krhotinama stakla koje su blistale na svetlosti. Beba, koja je sedela u hodalici, počela je da plače, prestrašena.

— Ja… ja ću očistiti… brzo ću očistiti… — promrmljala je, klečeći na podu, spremna da poseče prste.

Ali bilo je prekasno. Koraci su se začuli. Visoke potpetice. Spore. Besne.

— Šta si to uradila ovog puta, nesposobnjakoviću? — maćehin glas presekao je vazduh poput noža.

Devojčica se ukočila.

— Nije bilo namerno… ja… — Ali nije završila rečenicu.

Žena je snažno zgrabila njenu ruku.

— Služiš samo za pravljenje problema! — Povukla je devojčicu nasilno, razbacavši još više krhotina. Beba je očajnički plakala. — Ćuti! — viknula je žena, odgurnuvši bebu u devojčičine ruke. — Snađi se s tim!

Devojčica je zamalo pala, ali je svom snagom zadržala brata.

— Molim vas… nemojte to raditi…

Ali žena ih je već vukla hodnikom, bez milosti i bez osvrtanja. Zadnja vrata su se uz tresak otvorila, a hladan vetar uleteo je kao upozorenje. Tada su bačeni tamo, u pseću kućicu, kao da su životinje. Vrata su se zalupila. Katanac je škljocnuo. Kraj.

— Ništa ne vredite, — dobacila je maćehin glas spolja, pun otrova. — A ako išta kažete ocu… požalićete.

Tišina. Ostali su samo plač, strah i tama. U psećoj kućici, devojčica je naslonila glavu na hladno drvo. Pogledala je sivo nebo, gotovo na izmaku snage, i promrmljala:

— Bože moj… pošalji nekoga… molim te…

Tada je zvuk razbio tišinu. Kapija dvorca se nasilno otvorila. Crni automobil uleteo je prebrzo, naglo zakočivši. Vrata su se otvorila i čovek je izašao: visok, impozantan, napetog lica. Nije trebalo da bude tu. Ne u ovo doba, ne ovog dana.

Unutar kuće, sve je bilo tiho. Previše tiho. Nešto nije bilo u redu. Namrštio se, napravio nekoliko koraka i tada… začuo je. Plač, tih, udaljen, ali očajan. Zastao je i srce mu je ubrzalo.

Napolju je maćaha još uvek bila tu. Ali ovog puta, njen osmeh je nestao, jer je i ona čula teške korake kako se približavaju, brze i odlučne. Devojčica je u psećoj kućici podigla glavu. Njene oči pune suza su se raširile, jer je i ona osetila da neko dolazi.

Tada se kvaka na kapiji bašte polako okrenula, uz oštar zvuk koji je kao da je zamrznuo ceo vazduh. Maćaha je odstupila korak unazad, osetivši strah po prvi put. Devojčica je još jače stegla brata, srce joj je tuklo tako snažno da je delovalo spremno da eksplodira.

Vrata su počela da se otvaraju, a muški glas, dubok i pun čistog besa, odjeknuo je dvorištem:

————————————————————————————————————————

MALA DEVOJČICA JE PLACALA I PREKLINJALA: „NE OSTAVLJAJ NAS OVDE!“ – DOK NIJE DOTRČAO BOGATI ČOVEK…

Sitna kiša padala je po dvorištu kao da je i nebo tužno. Unutar stare, uske, vlažne i mračne pseće kućice, osmogodišnja devojčica je svom snagom privila svog malog brata uz sebe. Beba, stara jedva godinu dana, neprestano je plakala, lica crvenog od straha.

– Molim te… molim te… ne ostavljaj nas ovde… – jecala je, slomljenog glasa.

Ali niko nije odgovarao. Napolju je maćaha stajala prekrštenih ruku, naslonjena na zid, sa hladnim osmehom koji nije pristajao njenom lepom licu.

– Ostanite tu, – rekla je s prezirom. – Možda ćete tako naučiti da mi ne stvarate posao.

Devojčica je privila brata na grudi.

– Ne plači… tu sam… obećavam ti… niko ti neće nauditi… – Ali njene sopstvene ruke su drhtale, jer je znala da nema načina da zaštiti bilo koga.

Nekoliko sati ranije…

Zvuk razbijenog stakla odjeknuo je ogromnom kuhinjom dvorca.

– Jao! – devojčica je ustuknula, preplašena. Čaša joj je iskliznula iz malih ruku. Voda se prolila po podu, pomešana sa krhotinama stakla koje su blistale na svetlosti. Beba, koja je sedela u hodalici, počela je da plače, uplašena.

– Ja… ja ću očistiti… brzo ću očistiti… – promrmljala je, klečeći na podu, spremna da poseče i prste.

Ali bilo je prekasno. Koraci su se začuli. Visoke potpetice. Spore. Besne.

– Šta si to uradila ovog puta, nesposobnjakoviću? – maćihin glas presekao je vazduh kao nož.

Devojčica se ukočila.

– Nije bilo namerno… ja… – Ali nije završila rečenicu.

Žena je zgrabila njenu ruku snažno.

– Jedino za šta si dobra jeste da praviš probleme! – Povukla je devojčicu nasilno, razbacavši još više krhotina. Beba je očajnički plakala. – Ćuti! – viknula je žena, odgurnuvši bebu u devojčičine ruke. – Snađi se s tim!

Devojčica je zamalo pala, ali je svom snagom zadržala brata.

– Molim vas… nemojte to da radite…

Ali žena ih je već vukla hodnikom, bez milosti i bez osvrtanja. Zadnja vrata su se glasno otvorila, a hladan vetar je uleteo kao upozorenje. I tada su bačeni unutra, u pseću kućicu, kao da su životinje. Vrata su se zalupila. Katanac je škljocnuo. Kraj.

– Ništa ne vredite, – dobacila je maćihin glas spolja, pun otrova. – A ako išta kažete ocu… zažalićete.

Tišina. Ostali su samo plač, strah i tama. U kućici, devojčica je naslonila glavu na hladno drvo. Pogledala je sivo nebo, gotovo na izmaku snage, i prošaputala:

– Bože… pošalji nekoga… molim te…

Tada je zvuk razbio tišinu. Kapija dvorca se nasilno otvorila. Crni automobil je uleteo prebrzo, naglo zakočivši. Vrata su se otvorila i čovek je izašao: visok, impozantan, napetog lica. Nije trebalo da bude tu. Ne u ovo doba, ne ovog dana.

Unutar kuće, sve je bilo tiho. Previše tiho. Nešto nije bilo u redu. Namrštio se, napravio nekoliko koraka i tada… začuo je. Plač, tih, udaljen, ali očajan. Zastao je i srce mu je ubrzalo.

Napolju, maćaha je još uvek bila tu. Ali ovog puta, njen osmeh je nestao, jer je i ona čula teške korake kako se približavaju, brzi i odlučni. Devojčica, u kućici, podigla je glavu. Njene oči pune suza su se raširile, jer je i ona osetila da neko dolazi.

Tada se kvaka na kapiji bašte polako okrenula, sa suvim zvukom koji je kao da je zamrznuo ceo vazduh. Maćaha je napravila korak unazad, osetivši strah po prvi put. Devojčica je još jače privila brata, srce joj je tuklo toliko snažno da je delovalo kao da će eksplodirati.